Istinita  kazivanja

U ime Allaha Milostivog Samilosnog

 

Prica broj 4 (ISMET IKO)

Ismet “IKO” Nastavak II

Druzina ga pohvali obradovana njegovim lovom. Njih bas nije mnogo interesovalo to gonjenje i ti povici dektetiva. Vazno je da su Silinzi tu koji se “bratski dijele”.
Sve su metnuli na sredinu prostrtog kaputa. Vidi se pogolema gomila Silinga, tu je bilo I jos njima nepoznatog novca. I njega su dijelili.

Svako uze svoj dio i svak ode na svoju stranu do iduceg sastanka. Nas junak Ismet se vrati u Fabricku baraku gdje su on i Babo zivjeli zajedno. Istina Iko nije smio reci svome Babi kako je i sta danas radio. Jes, Babo ga je pitao gdje je bio i kako je dan sproveo. Sve vise I vise se Iko otima od Baba-Hasana kontrloe.
On je svoga Babu oslovljavao imenom Hasan. Neznam odakle mu ta smjelost a i Hasanu je godilo da ga tako zove,,…ni sam nezna zasto !

Pa, kako bi? Upita Hasan. Dobro, veli Iko, Malo sa drugarima sam prosetao Becem da bi ga bolje upoznali. Bili smo tamo sve do Dunavskog Doka.
Hasanu-Babu, ucini mu se previse sumnjivo jer tamo odlaze samo oni koji zele droga i sverca. Hasan; ”Crni Iko” “da nijesi zapao u grupu svercera?” Ako to uradis, veli Hasan dalje, onda znaj da te ceka ili duga robija ili prognanstvo da nikada neces moci ni proci a kamo li stati u Austriji.
Iko nije naviknut na Hasanove predike. Ljutito i gordo podize glavu a iz njegovog nosa otegla se duga slina. Pa ce: “Hasane, nijesam ja vise tvoj Ismet koji broji tvoje rijeci i naredbe. “ Slusao sam ja takvih prica dosta. “Zasto ti meni to nabacujes?” Znas da ja nikada nebih u sverc i prodaju nedozvoljenog”. Baba Hasana obradovase “Iskrene” Ismetove rijeci. Vidje Iko da je Hasan nasjeo na njegovu pricu pa nastavi. “Znaj Hasane da ja imam drugove. To su najbolji momci i najjaci u Austriji. Mi se nikoga ne bojimo”. Ha,pomisli Hasan, tu smo dakle. Spremate se za rat grupa. Ocuta, ali ce na kraju priupitati svog junaka IKU.
“” Jeli, a o kakvim ti to grupama govoris?. Da nijeste, nedaj Boze i vi u onom kolu o kome ljudi pricaju da Grad strahuje od njih ‘Razbojnika” koji napadaju i pretuku nocne povratnike il slucajne prolaznike”?. Kao iz topa Iko doceka:’ “Jok bolan, jok. Mi smo ti koji branimo prolaznike i stitimo one koji su napadnuti.
A, tako veli Hasan.
Razgovor zasutje i potraja duze vremena. Hasan sprema za jesti. Iko uze da prebira svoje stvari. U stvari trazi logu gdje bi sakrio grdnu lovu.
Snasao se. Zamotao u suknenu carapu a ovu metnu uz druge carape pa sve u boksu sa ostalim carapama. Odahnu, Eh, sada sam siguran da to nece lahko naci.

Dani prolaze u srdacnosti dobrom radu. Gazda fabrike pohvaljuje Bosnjake na dobrom radu. Naravno i Iko je tu dobio svoju nagradu. Svi su radosni. Iko ocekuje svoju SUBOTU da se nadje sa svojm pajdasima.
Otisao je ranim vozom do mjesta sastanka. Kad tamo nema ni jednoga od drugova. Cudi se Iko sta to bi. Da nijesu zaboravili da je danas dogovoreni dan i dogovoreni sahat.
Sjede na stolicu najblizeg restorana. Stade se nelahgodno osjecati. Pomisao na najgore. A sta ago su u bajbukani? Moguce je jer zadnji put rekose da su ih prepoznali neki gradjani Beca.
U tim jadnim svojim mislima Ismet osjeti dvije cvrste ruke na ramenima.
Pitaju ga: Jesili ti “IKO” On htjede ustati ali dvije ruke ga cvrsto vratise na poziciju sjedenja u stolici. Nisam, veli Iko, Ja sam Ismet.
Nasta manje ispricavanje. Sjedose dvoica gorostasa uz njega i neprimjetno od naroda a i od prolaznika pocese ga ispitivati.
U tom dodje konobarica. Bite, Iko se snadje, pa ce Meni sok od… a njma po pivo. Prihvatise, jer shvatise obadvoica Ikinu igru
Pijuci pivo njih dvoica rekose da su oni od Federalne Tajne policije. Da imaju neke mladice koji su pominjali njegovo ime kao IKO? Znas li ti: Stadose nabrajati imena……
Poznam vrlo malo,samo jednoga od njih, Druge nikada nijesam vidio.
Pitaju ga gdje zivi, sta radi, cime se bavi. . Nasta najobicniji razgovo oko familijarnosti u Bosni.
Jedan od “Policajaca” isprica se i ode, kao da ga neko ko bajagi zove?
Ispise pice i Ismet plati. Vrati se policajac i oprastajuci se od Ismeta, uz duboko izvinjenje na smetanju. Zahvalise na casti. Ostavise ga na miru i odose.
Cekao je jos pola sahata i nikako da se zacudi sta je to bilo sa njima.Njegovim drugarima. Zar je moguce…….. pomisljao je svasta.

Vrati se u svoj stan. Sav zabrinut i razocaran u druzinu da je tako naivno pala policiji u ruke i to bas Federalnoj policiji. Bogme, znaci veliki slucaj. Obidje svoju carapu. Sve je u redu.
Sa Hasanom je malo razgovarao o najobicnijim stvarima.

Dosao je ponedeljak. Svi na svojim radnim mjestima. Uz prvi obilazak pogona, dodje poslovodja do IKA. “Sta je to bilou Subotu”? Upita on Iku. On, Iko sav se pretvori u naivnjaka. “O cemu vi to govorite?”
U subotu je iz Beca dosla poruka nasoj policijskoj stanici a ovi do nas dojurili. Pitali su dali te mi poznajmeo i dali si ti nas radnik. Sva sreca bio sam tu. Ispricao sam im da si ti nas mladi ali vrlo dobar radnik, Besprekorno marljiv, vrijedan, rain i da si cist od svake vrste kriminala.
Policajci su bili zadovoljni. Otisli su.
Pazi se da ne upadnes u lose drustvo. Onda ti nema mjesta u ovoj fabrici. Mi ne trpimo huligane.

Iko sav sretan da se i ovaj razgovor zavrsi na radost. Obeca sebi da se nece druziti sa onima koji mu budu sumnjivi da bi bili cinkarosi, provokaori i izdajice. Njih treba otkriti i iz druzine iskljuciti. To on sebi dade kao obavezan domaci zadatak.
Sada se sjetio da je onaj drugi policajac bio duze vremena otsutan iz njihova drustva. A kada se vratio bio je spokojan. To je dakle taj razgovor sa Fabrikom
Sreca, pomisli da imam Hasana kao zastitnika jer Hasn ima veliki upliv kod uprave i vlasnika. Hasan dugo godina radi u ovoj fabrici.
Znao je Iko da je na racun svoga Baba-Hasana dobio zaposlenje i tako laghan posao.

Istina Iko je bio odan svome poslu.Izvrsacao je svoje obaveze uljudno I na vrijeme bez zabusavanja I bez kvarova proizvodnje.

Dodje i druga Subota. On je przivljavaoi dane jer nije cuo o drugarima nista. Bez dogovora podje na staro mjesto sastajanja. Sjede. Neko iza ledja mu zatvori oci objema rukama. Skoci i pun straha i neizvjesnosti ugleda svog drugara Fahru.
Fahro mu saopsti da su mjesto sastajnja promijenili i on je poslat da mu to saopsti. Dogovorise se da svaki za sebe ide svojim putem.
Iko stize na odrediste. Nadje radosnu druzinu. Oni mu ispricase da su pohvatani na osnovu prijave gradjana koji su ih prpoznali u kradji, Nisu imali dosta dokaza a nitko nije podnio prijavu o njihovim kradjama pa su policajci “odlucili” pusti ih sviju.
Narvno ispricali su pojedinosti u zatvoru. Bilo je dosta i batina jer su sutjeli. Najcrnje je prosao “Cigo”. Dobio je grdnih batina jer je po zna po koji put u policijskoj stanici. Ali nemaju oni direktnih optuzbi za njega. Pustaju ga redovno u ponedeljak.
Iko njima isprica da je pracen od Federalnih Dektetiva i da je bilo pitanje u fabrici za njega.

Slozili su se da se za t ri sedmice nadju na istom mjestu.

Od “dobrog” biznisa nijesu imali ovog puta nista. Vracajuci se kuci Iko bi da samostalno prosvrlja ulicama koje nije poznavao. Imao je srecu. Uletio je u zlatarsku radnju koju nitko nije narocito pazio.
Pokupio je seve sto se dalo pokupiti. Pazio je da ne ostavlja otiske, jer je znao da bi ga to otkrilo.
Zadovoljan plijenom otisao je do periferije grada i tu u samoci sagledao te sortirao “svoje” blago. Bilo je to dosta dijamantskih, zlatnih, srebrenih prstenja. Narukvica, lancica kakve do sad nije viodo u svom zivotu. Satova. Jedan sat mu se narocito dopao izradom i bljeskavoscu. Metnuo ga je na ruku i sav u zanosu vrtio rukom kao da se ogleda i pokazuje drugima svoj “dobiveni”dar.
Sav u sreci i radosti sigao je “kuci” u baraku. Nitko ga nista nije pitao niti je itko za njega pitao. Sav blazen i radostan potrazi mjesto za svoj plien. Sakri. Kamuflira i osjeti se siguran da to niko nece naci.

Presretan da je vec bogat, mastase da sve napusti i da krene u bijeli svijet. Kuda? Nekuda gdje nije bio. A bio je zaista u svim drzavama I gradovima diljem Evrope.

Izmisli neku tugaljivu pricicu I isprica Hasanu da mu je dan propao u skitanju i da se umorio.
Nstavit ce se

Slijedi nastavak III
 

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Prica broj 3


Dubrovnik

Kada neko kaze bilo je to davno, meni se cini za neke dozivljaje kao da su se juce ili prekjuce dogodile. Cudna stvar je sa ljdskim mozgom. On je kao kompjutor, sve pamti, nista ne zaboravlja. Zaboravu predaje samo ono sto za njega nije interesantno.
Tako je u mom mozgu duboko zapisano a u srcu deponovano sve ono sto se dogadjalo ratnih i posle ratnih godina.
Zelja mi je da zapisem, da se ne zaboravi moja prica o
40 svaba.

Pa cujete.
Zivio sam u Dubrovniku kao ratno siroce od 1941 sve do kraja 1946 godin.Tada je naredjeno da se svi vracaju na svoja ognjista. Ja niti sam imao niti znao za moje ognjiste. Odmah u pocetku rata 1941 odine. Srpsko-Crnogorske horde navalile su na moje mjesto Plana da nas porobe,opljackaju i istjeraju, nastojeci da nas sto vise pobiju. Nije ovo prvi put to je billo 1912 a I prije toga da sada ne nabrajam.
Kako je moje novo mjesto zivljenja bio Dubrovnik to ga svojatam kao moj grad, moja djecija rados. Sve sto sam imao i sve sto sam naucio bilo je u tom mom gradu Dubrovniku.
Docekao sam oslobodjenje Dubrovnika 1944 u sluzbi Partizana kao kurir. Trcao sam od Cavtata do Dubrovnika, od Dubrovnika do Konavala, Zupe, Brgata, Dubrovacke Rijeke. Da ne pomonjem Gruz, Lapad, Pile, Ploce to su za mene bile obicne setnje.

Jednog dana vracao sam se iz dubrovacke bolnice, gdje sam isao na kontrolu ociju i ocinjeg vida. Izasao sam iz bolnice i pozurio u kasne jesenje dane da stignem do Pila do staba Desete Hercegovacke Brigade. Sa lijeve strane puta isla je mala zbijena kolona nijemaca, zarbljenika. Vezani su dva po dva. A oko njih grupa “drugova” partizana svi sa smajserima. Vodja ove grupe bio je moj rodjak Dzemil Avdic zvani Cico Musin, naravno iz Krivace kod Plane.
U sumraku koji je samo svojstven Dubrovniku i koji traje cijelu vjecnost, lijepo se vide lica zarobljenika.
Odjednom cujem tihim glasom neko doziva. Safet.! Safet.!Safet!. Pogledam u kolonu koja je isla pognutih glava i vidjeh doktora “Kapetana” koji je izvrsio operaciju ociju jos 1942 godine u bolnici Dubrovnik.Oboljenje dobiveno od dima kojeg su zlikovcicinili zapalivsi skolu I u skoli puno nas djece i zena.
Pokusah prici njemu ali okruti “drugovi” povikase "odbi"odbi ili pucam...!”
Nisam ja taj njihov povik shvatio strasnim jer sam i ja nosio titovku sa politiranom - postaklenom zvijezdom petokrakom.Imao sam i ja sva obiljezlja mladog Partizana. A vecina njih su me jako dobro poznavali jer sam nekako, bio miljenik svakome. Sa svima sam bio DRUG.

Onda potrcim naprijed i ugledah mog rodjaka Dzemila,Musina. Rekoh '"O druze Dzemile tamo u stroju je moj doktor koj mi je spasio ocni vid”. Gdje ih vodis.? Dzemil sav vazan posla me u p. materinu i kaze da su to neprijatelji i zna se gdje ih vodimo - na Buninovo-. Vrisnuh i potrcah sto su me moje noge mogle brze nositi do staba na Pilama. U prolazu doviknuh doktoru Franc ne boj se dolazim sa komadantom. Franc, ne boj se, Franc ne boj se ....to sam govorio sve dok sam usao u kapiju komande pod Pilama .Na strazarovo. “Stoj kuda ides”?, samo sam smugnuo unutra i povikah Druze Nazife, druze Nazife, u tom momentu stvorih se pred Nazifom placuci i kroz jecanje govorim mu: Druze Nazife, Dzemal Musin hoce da ubije mog doktora. Nazif, vjerovatno ne shvativsi sta ja to govorim stade predame i komandova.”Galebe, ne placi, vec reci sta se to dogadja, gdje je tvoj doctor”?. Smirenije nego ikada u mom zivotu stadoh mu pricati da sam susreo kolonu Svaba koje drugovi vode na Buninovo da ih streljaju.

Vidio sam ga mnogo puta ljutog i razjarenog ali nikada kao tada. Komandova :”Zamnom!”. Ja pojurih a njegov korak dug a ja bosonog potrcavam skakucuci, trcim. Dodjosmo do motora sa prikolicom. Nazif povika: "Galebe uskaci"!. Drmnu nogom. Motor poce da brekce, a ja uskocih u prikolicu, do vrata u nju upadoh. Jedva virim ispod grudobrana. Preko Kapije na Pilama pojurismo i prema Buninovu. Sustigosmo kolonu. Nazif pred kolonom zaustavi motor, Sidje sa motora i zapovjednim nacinom naredjuje :”drugu Dzemilu da zarobljenike vrati u komandu na Pile. Dzemil, kao i uvijek osoran, odbi naredjenje govoreci: “Ja slusam samo druga Majora Ristu.On mi je izdao naredjenje i da drugima ne primam naredbe .Zato druze Pukovnice odbi da kolonu vodim gdje je naredjno.”
Nazif, zajapuren, rece “Stani gdje jesi, Sada cu ja sa Majorom Ristom doci”. Okrenu motor i pojurismo prema Pilama. Mi na Stradun ulazimo a Stradunom kao narucen rasepureno otvorenog sinjela, gorod hodi drug Major Risto. Nazif pritjera trokolicu tik uz njegove noge i povika':Uskaci". Major bez pogovora zajaha na zadnje sjediste motora a Nazif punim gasom pojuri u pravcu ostvljenje kolone.

Stigosmo ih a bili su blizu Buninovog groblja, mozda na 200-300 metara. Usput Nazif govori Majoru Risti. “Odmah naredi drugovima da kolonu vrate u grad u komandu.” Motor zacvili svojim kocnicama i Major sjaha i ode u pravcu Dzemila Musina. Razgovarali su kratko. Dzemil Musin kao ukopan stoji mirno i odgopvara RAZUMIJEM druze Majore.
Cekamo. Nazif i major Risto nesto razgovaraju, ne cujem dobro od buke motora jer je motor bez auspuha pa pravi ogromnu galamu.
Kolona se okrece prema gradu. Radostan u svojoj dusi da sam na vrijeme uspio naci Komadanta Nazifa.

Sacekasmo kolonu koja ulazi u krug Komande na Pilama tu u samostanu Fratara. Naredjenje pada. Odvezati zarobljenike!. Prilazim stidljivo Francu. Pruzam mu ruku koja je tako jadno mrsava da sam se postidio kad ugledah njegovu ruku pravog muskarca. Onda pozeljeh da imam ruku veliku kao i moj doktor. On me prigrli i kroz plac me cjeliva po licu i miluje o glavi grleci me i stezuci uz svoje tijelo. Nasta da me grle I grljenje ostalih zarobljenika. Svak zeli da me dotakne svak zeli da mi kaze “Galeb” Tankisen. Hvallla. Hvalla.
Rasporedise zatvorenike po sobama. Dado se im hrane i neko od drugova Partizana odrza svabima kraci govor. Nisam dobro shvatio o cemu je govoreno ali znam da su ostavljeni i da su zarobljenici. Znam da im je zivot u sigurnim rukama.

Moj doktor me pozva prigrli i ljubi. Znao je dobro da kaze, hvala Galebe,Hvala ti moj zivot spasila. Kako tvoje oci? Kazem bio sam na kontroli nemam problema.
Tu smo se vece rastali.
Sutradan sam na pijaci nasao lijepih smokava i dva sipka. Kupih za kune koje sam jos imao. Otrcah u komandu i poklonih mom doktoru najljepsi dar kojega sam od sveg svoga srca pokloni sa najvecom radoscu. Zahvalan mi bijase, ali nije mogao da sakije suze radosnice. Zaplakao je a uz njega bijahu jos njih pet sest, svi su plakali.
Otisao sam na novu duznost u stab divizije gdje sam primio zadatak vodje kurira.
Navrcao sam u komandu i u zgradu gdje su bii zarobljenici, bilo im je dobro. Primali su redovno hranu. Mogli su da se setaju po krugu. Kupanje i odjeca su bili na zadovoljstvo njihovo.
Krajem 1944 godine prekomandovan sam a grupom kurira u Gruz. Od tada gubim vezu sa mojim dragim doktorom I svim njegovim kamaratima..

Jos dok je bio u tom krugu on je zapisao moje pravo ime Safet Avdic, sin Dzanov i da sam rodjen 15.6.1928 na Planoj. Cini mi se da je zapisao i ime majke Camile.
Proslo je puno vremena, puno godina, od naseg poslednjeg sastajanja. Ja sam prebacen u Bilecu. Iz Bilece za Mostar gdje sam 15. Maja 1946 godine demobilisan. Vozom za Bilecu. Iz Bilece do Pane uz Prijevorsku strum stranu pjesice. Kada smo krenuli za Planu Crveni krst nam dade konzerve i kekse za put. Bili smo Ja Ramo I Sefko, nas tri Avdic-a Oni su moji amidzici koji su upuceni na “svoja” ognjista.
Nasli smo Sefkovu majku,moju dragu strinu koju su svi u selu zvali Kjucka. Rasemu rodicu a u selu smo docekani od Amidze Hajdara rodice Kadire, Halime, Dzemile i moje majke Camile.
Prilazeci kucama iznenadih se majcinim gestom.
Mjka prodje pored mene i zagrli mog rodjaka Rama pa Sefka i pa tek mene. Cudio sam se. Kasnije mi je majka pricala da je to ucinila jer Ramo nema svoje majke a Sefko nema Oca. Nisam se ljutio. Tada sam vidio i ostalu moju bracu i sestre. Nema moga oca Dzana. Kazu da da je u skriparima da se krije po selima srpskim. Nism znao svu istinu. A moj otac je tada bio u Italiji u zarobljenistvu. Vratio se 1947 preko Mostarskog zatvora u Celovini gdje je ispitivan I po danu I po noci. Bili su to nesnosljividani zatvora u Celovini.Zatvor kontrolisan od srpskih “partizana”koji su sajkacu okrenuli uz sami zavrsetak rata. Do Zagreba je donio svoj teski veliki rusak sa mngo robe i odjece. Dvoje veliko cebadi.Pribor za brijanje I higijenu. Desetak kosulja I gaca dobivenih od engleza u logoru. Sve su mu to “drugovi” Partizani u Zagrebu oduzeli. Sproveli ga vezanih ruku u Celovinu zatvor Moastar
Is Mostara pusten nakon 17 dana isljedjivanja. Dosao je na Krivacu, moje selo rodjenja. Ja sam vec tada otputovao za Trebinje u djecji dom da nastavim skolovanje. U Trebinju sam smjesten u sobu sa drugovima. Jugo Bogda, Vrbica Mirko, Babic Savo I drugi..Kasnije je on, Jugo, bio oficir Udbe u Tuzli. U sobi je bilo nas sedam sve neka vrsta drugova iz rata. Oni su u glavnom bili iz Gacka. U ovaj dom su primljeni moji rodjaci Sefko i Ramo. Sefko je zavrsio skolovanje u mostaru postao Ucitelja. Ramo zavrsi zanat za elektricar, Zive i danas Ramo u Sarajevu, Sefko u nasem Dubrovniku.

Negdje 1951 ili 1952 dobijem adresu mog rodjaka Maha, koji je bio u njemackoj vojci SS. Ostao je ziv zahvaljujuci svojij mudrosti i snalazljivosti pa evo kratka prica o njemu;

M A H O
Jos 1941 godine Maho je od mene i Rama oteo pusku koju smo nasli kod Donjih Rivalja. Nastojali smo ispaliti metak u jamu da poplasimo divlje golubove.Nije nam poslo za rukom. Dok smo baratali oko puske naisao je Maho, tada vec maldic svojih 19 godina.
Bojali smo ga se i on nam uze pusku. Prebaci je preko ramen i ode. Mi ostasmo tuzni ne znajuci sta da radimo. Maha smo se bojli bio je u istinu jaci, veci, snazniji od nas.
Kada smo dosli kuci ispricali smo Mom amidzi a Ramovom Ocu Haku (Hajdr) sta nam se desilo i da je Maho oteo pusku od nas. Hako je isao do Mahovog oca ali su zahasali pusku sa nevaznim isprikama.
Od tada vise nijesam vidio Maha. Jes da mu dugujem zivot. Dok smo poili ovce i goveda na Domasici, jednog ljeta negdje 1938 ili 1939 ja sam upao u Domasicu koja je bila puna vode a dubina je preko 8 metara. To je Grcki stil bunara gore promjera dvadesetak metara a dole sve uzi kao lijevak. Okolo su stepenice od izvora do vrha. Ovu glomaznu gradjevinu za skupljanje vode naoravili su, po predanju, stari Rimljani ili Grci. Sva okolna sela su dogonili stoku u ljetnim danima da bi je tu napoili.
Ja sam se skliznuo u vodu, a kako nijesm znao plivati poceo sam se daviti. Bilo je tu mnogo cobana. Svi su gledali tragediju mog zivota. Ujednom moment Mho se sjetio i sa ograde dograbo veliki dugi trnov, stap na kojemu su bile trnove bodlje. Udario me po ruci. Kako se utopljenik i za slamku hvata, zgrabio sam u onom neznanju cvrsto vrh trna. Maho me znalacki izvukao . Nageo da povratim vodu. Vratio me svijesti.
Taj Maho moj je daljnji rodjak. Svi smo mi iz Krivace u rodu I nikada se nije desilo da momak Avdic ozeni neku Avdicku.
1941 godine uzeli su ga u Ustase. Nije mu to mnogo znacilo. Sa grupom istomisljenika prelazi dobrovoljno u SS trupe Njemacke armije. Ucestvovao je i na ruskom frontu. Tuzna i golema je njegova zivotna istorija. Vratio se iz rata. Bjezeci preko brda I planina evrope, zadrzao se u Belgiji. Radio i ozenio se jedinicom vlasnikom tvornice bobona i cokolada. Da bi po smrti punca i punice imanje prodao i preselio se u Zapadnju Njemacku gdje je radio kao komadant aeporta u Minhenu. Kasnije prelazi u fabriku masina I alatki,
Preko njega sm dobio vezu sa prezivjelim nijemcima iz Dubrovnika. Dokor se vratio i nasao porodicu zivu ali ratom iscrpljenju.
Pisali su mi pisma koje mi je prvodio moj komsija u mjestu Miladije u Tuzli izvjesni Bono, divan komsija.. Pozivali su me moji Nijemci da im se pridruzim u Njemackoj i da me daju na sve fakultete da se skolujem a za sve ce oni, prezivjeli borci snositi sve troskove mog usavrsavanja za buduci zivot..
Moj otac, Dzano, bio je vec stariji Covjek. Kada sam mu to saopstio mnogo se rastuzio. Rekao mi je: “Moj sine Safete, ja i tvoja majka imamo samo tebe koji nas mozes stiti od ovih prokletnika”- mislio je na partizane - i vlast koja se cvrsto ucvrstila u Jugoslaviji..
Obecao sam mu da cu ostati uz njih do kraja njihova zivota. Sretan sam jer sam ispostovao njihove zelje. Branio sam ih i stitio od svih nasrtanja i svih nepravdi koje su im nanosene. Otac umire 1968. A ja dobivam zadatak da sa porodicom idem u Australiju. Tada dodjoh i do danas ostadoh u ovoj lijepoj dragoj mojoj novoj domovini. Volim ja svoju Bosnu i njene narode sve.Volim ali mi sa uma ne pada njihova ludorij da su na kormilo drzave izabrali najludje, lude u povijesti naroda Bosne a Srbija u istoriji srpskog naroda.Ti ludjaci maloumnici dovedose cijelu zemlju u propast. Sve iz licnih interesa. SFRJ je bila iskrena domovina svih naroda Jugoslavije.Narocito Bosancii hercegovci su svojatali jugoslaviju svojom domovinom. Na zalost iskoristili su sprski zlikovci i olos srpskog narod, kojega je taj isti srpski narod izabrao da ga predstavlja. Ucinili su to sto su ucinili, cega ce se vi srbi sramiti stoljecima za genocid nad muslimanima svojim suborcima i do jucerasnjim dobrim kosijama.Borcima protiv fasizma. Fasizam je tinjao u Sriji I u cijeloj Jugoslaviji. Ispoljio se 1992 do 1995 godine. Srpski huligani predvodjeni Dr. Karadzicem, kojeg je Sarajevo hranilo, skolovalo, I njegovalo. Iz Crne Gore je Crno mu se pisalo njemu njegovom rodu iporodu I svimaonima koji su ovoga psiho-manijaka slijedi. Uz njega Istorija ce pamtiti najveceg zlotvora, krvnika, razbojnika vodju svih srba njihovog Mladica kojeg idanas cuvaju da ga u Haag ne odvedu. Svi koji ga cuvaju isti su kao i on .
Do sledeceg javljanja uz Selam i pozdrav
Vas Safet
 

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Prica broj 2.

Esselamu alejkum

Znam, znam, cekate obecanu pricu. Strpljenje je spas. Hvala na cekanju. Evo dijela te price koja je istinita i dogadja se krajem proslog vijeka negdje od 1958 do danas.
Ne zamjerite mi ako sam nehotice napravio kakvu gresku ili ispustio dio vremna u kome se sve ovo dogadja.

ZNAM DA CES NA KRAJU BITI ZADOVOLJAN DA SI NESTO NAUCIO IZ POUKA IZ ZIVOTA MOGA JUNAKA ISMETA,

Negdje u nekom gradu,tu na perifriji zivjeli su dvoje mladih Hasan i Fatima. Ispocetka bjese sve, kako narod veli med i mlijeko. Hasan je radio u Banci. Fatima, zvace moje Fata u prici, bila je kuci sama po cijeli dan. Uvijek nekog posla ima u kuci i oko nje. Pogotovu sto su tu kucu podigli vlastitim sredstima i to hallalom. (Bez kredita)

Vrijeme protice. Hasan je dosta ljubomoran na svoju ljepoticu Fatu. Iz ljubomore plane po koja zustra iskra zuci koja ni u kom slucaju nije trebala pasti jer Fata je cistunica, naivna i prepostena za ovaj dunjaluk.

Iz te velike ljubavi rodi se musko dijete. Dadose mu ime Husein. Dijete je raslo, slabasno, krzljavo, izgledalo je kao nedonosce. Jadna majka Fata zabrinuta. Trazila je lijeka svom sinu Huseinu.Jednog isnog dana naisla je zena koja po malo gata i prosi.Od toga jana zivi. Kako to i dolikuje nasoj Fati, ona dariva sirotu dobro od svog dobra. Sjedila je zena duze vremena posmatrala mladog Huseina u besiciu kako se komesa i vrlo nemirno place, place da je grehota slusati. Fata se sva u suze obliva muceci muku sa svojim prvencom.
Pri polasku gosca rece Fati.” Dobra sestro.Da ti kazem dobro” Fata stade zagleda se u zenu i otvorenih usta cekase njeno kazivanje.
Moja sestro, veli gosca. Veceras u sumrak pri zalsku sunca ti okupaj dijete i bismilom ga metni u besiku. Kada ga polozis u besiku nemoj ga vise zvati Husein vec ga zovi “ ISMET.”Od sve muke Fata zapamti svaku njenu izgovorenu rijec. Pazila je na njene pokrete ruku i koraka.
Jadna majka Fata, rado poslusa prosjakinju. Ucini po savjetu njenome sve. Zapamtila je Fata i koje dove treba uciti pri kupanju i smjestanju u besiku svog jedinca-mezimca.
Nazva ga imenom “Ismet” Uz svu poboznost, sva radosna nadajuci se u uspjeh zeninog savjeta.
Eto, od sada necemo ni mi zvati ovo dijete Husein vec po zeninom nagovoru zvat ce mo ga ISMET, da ne kvarimo ni obicaj ni redosljed opisivanja dogadjaja.

Od sledeceg jutra Fata je dahnula svojom dusom. Ismet masalah jede obilato. Spava, masalah, kao prava beba. Za par dana vidi se lijep napredak djecacica. Bucmast u licu. Rumenih obrazcica.

Poce Ismaet da veselo guce. Radosti Fatinom nigdje kraja. Uci ona dove svojoj prosjakinji i nada se njenom ponovnom navracanju, dolasku da je obilato nagradi. Vec je Fata nanijetila sta ce sve da dobroj zeni pokloni za njen savjet i spas njenog djeteta, njenog voljenog Ismeta.
Babo, Hasan osta pri svome da dijete i dalje zove Husein, jer mu je to nasljedno ime njegova sada rahmetli deda. On,Hasan je rastao uz deda i volio ga vise nego samog sebe. Kada je dedo umro to je za Hasana bila velika tuga i zalost. Obeca da ce svome sinu dati ime dedovo. Tako je eto bilo po onom da otac ima previse pravo na sina.

Fata se ljutila na Hasana zasto ne prihvati ime Ismet, kaze nista sa time nije lose. Nije smjela Fata Hasanu reci o uzroku i potrebi mijenjanja imena svom prvencu. Bojala se da Hasan ne vrsi na Fatu dusevni pritisak.
Hasan je ostao pri svome. Fata pri svome.
Raslo, masalah dijete kao iz vode. Prohodalo, trci oko kuce, nestasan je i u sve zeli da zaviri. Da sve uzme u ruke. Majka Fata se bojala da Ismet ne uzme zmiju u ruke. Bilo je dosta zmija jedne godine u okolici njihove kuce.Jedno jutro Ismet nosi u ruci zelenu zmiju dugacku, njoj se, bar tako ucinilo kao dugi konop. Mora da je bila duza od dva metra. Zbog zmija oni nanijetise prenijeti svoju kucu nize, blize puta. Tu uz Fatine roditelje.
Dogovoreno i ucinjeno. Za par sedmica su vec bili u svome novom domu. Komsiluk je bio onaj pravi nas Bosnjacki, Svi su njima pomogli da se kuca sto prije zavrsi. Istina bilo je komsija sa Majevice, Ozrena, Bjelasnice, koji su radili u rudnicima uglja. Cestiti vrijedni ljudi. Bogme bi tu i darovanja na temelje i krov, vec kako je to uobicajno u tom dijelu Bosne.

Ismet lijepo poraste. Fata ostade u drugom stanju. Rodi curicu, Masalah napredno dijete, Rodi Fata drugo dijete . Sincinu. Crn-kako kazu mrk i osta mu ime Mrki te I dan danas ga tako zovu od milja.
Vrijeme tece kao rijeka. Doslo mnogo novih u kucu. Mnogo vise potrebstina za zivot. Bogme se dogovorise da Nena i Dedo cuvaju djecu po danu a Fata ce u Dom zdravlja u veseraj. Tamo su dobre plate. Tamo je tesko u pari i oko kotlova jer se bolnicke haljine moraju otkuhavati.
Svakim danom Fata hita svome domu da do mraka spremi svome sibijanu ugodan zivot. Da im ostavi spremljene hrane za sutra.
Jedva se ceka dan odmora, Nedelja jer se samo taj dan u sedmici ne radi. Ostaje Fata i prekovremeno kada je nesto hitno za Dom Zdravlja. Nerado, ali bude korisno. Koverta na kraju mjeseca bude prilicno deblja.
Hasan je nasao dopunski posao da bi familiji donosio potrebno i u dovoljnim kolicinama.
Poceli su da obradjuju komad zemlje koju im je Dedo dao na poslugu. Bogme u proljece pa sve do kasne jeseni nadje se tu dosta nafake. Graha-mohuna.Krastvaca,tikvica,pecenjaka kukuruza,ima tu I krompira mladog, a ima ga i za zimnicu.
Rastu djeca u radosti i veslju na svu radost roditelja i Deda i Nene. Tu su Fatine tri sestre. Dolaze Fatina braca svako tri cetiri mjeseca u posjetu. Dobiva Fata pomoc od svoje brace i svojih amidzica. Svi Fatu neizmjerno vole jer je odana i predana svome evladu. Uz veliko postovanje svoga Baba i Majke.Predana je svome Allahu gospodarunjenog zivota I zivota ostalih u njenom domu, Tako Fata voli molitvu svome Stvoritelju.
Jednog dana su se djeca igerala tu na visoravni zvanom Plocnik. Kako su bila zagrijana od igre pade dogovor da trce do bazena da se okupaju. Po onom djecjem nepisanom pravilu opkladise se ko ce prvi stici i u bazen skociti.
Nasta jurnjava niz strminu Plocnika. Naravno Ismet je prvi. Dodje do bazena i ne gledajuci koliko vode u njemu ima skoci naglavacke u tako mali plicak. Toga dana je iz bazena sva voda ispustena radi preventive. Taj bazen kontrolise vojska sa Gradine.
Ismet skoci u plicak i osta lezeci sav u krvi. Ne dize se. Nasta vriska djecaka i djevojcica. Tu su se nasli kopaci i pritrcali su do Ismeta. Ne daje znake zivota,veli neko od prisutnih. Ne daje, a krv samo lije iz nosa, cela, usta.
Pridje jedan od kopaca zgrabi Ismeta u naramak pa do auta. Upali auto I svom brzinom pravo za Gradinu-bolnicu. Zabavise se ljekari slucajem Ismeta a prema pricanju o slucaju, rastuzise se mnogi zaleci mlado dijete tako lijepo i napredno. Ljekari su sve poduzeli i sve dali od sebe. Posta Ismet miljenik bolnice. Osta on tu petnaestak dana.
Tek da vidite jadne majke dobre Fate. Na vijest o nesretnom slucaju Zasukala dimije pa pravo u bolnicu. Bdjela je svakog dana kod krevetica i bodrila svoga Ismeta. Opravljanje, napreduje kao da se nista nije ni desilo. Petnaestog dana Ismeta otpustise iz bolnice “ZDRAVA”.
Ismetovi roditelji pouceni jadom koje ih je snaslo zabrtanise mu odlazak na Bazen. Ali, ne lezi vraze. Djecja idu na bazen.Vrucine su jake.. Ukrade se Ismet pa sa djecom u mlaku vodu. Satima se kupase. Uvidjeli roditelji da Ismet voli vodu pa su se slozili da tamo ide i neka se samo pazi da vise ne skace u bazen.
Sve veci zivotni prohtjevi vec cetveroclane porodice iziskivahu vece roditeljske napore. Vise rada, vise truda i na poslu i u njivi.
Babo, Hasan ne zove vise sina Huseinom vec i on po onoj narodnoj kud svi turci tu i mali Mujo. I on ga pocesto zovne Ismete. Dedo i Nena a i ostala rodbina su jednoglasno prihvatili da ga zovu Ismet. Pa za malo da se ime Husein nije ni spominjalo u kuci.
Masalah Ismet napredova kao malo koje dijete. Razvi se u prtavog momcica. Lijep kao lutka. Voljen i omiljen u kuci i u okolici. Svi ga prizivahu u svoje drustvo. Ismet je zavolio spaort. Plivanje, trcanje. Najvise je radio na razvijanju snage svojih misica. Cesto bi zamolio djeda da mu dopusti da nacijepa drva. Tako bi radio sve dok bi se u golu vodu znojem oblio.

Sve veci izdatci svakodnevno zahtijevaju i veca primanja roditelja.
Zavrsio je Ismet cetiri osnovne dobrim. Iz fiskulture je imao samo peticu. Bio je jogunast i nije bas pokazivao sklonosti lijepom ponasanju. Iz vladanja je imao cetvorku.
Otac, Hasan dogovori se da ode traziti vece nafake tamo negdje u inostranstvo. Tamo u neku zemlju Austriju. Kazu da se do nje ide tri dana vozom. Bogme je i karta poskupa. Ide grupa radnika iz varosi te kazu imaju specijalan popust na JDZ (Jugoslovenskoj Drzavnoj Zeljeznici)
Iskoristili su taj bajni popusta.
Ode Hasan. Ostavi svoju Fatu sa cetvoro jogunaste djece. Mrki je porastao i on nije svetinja u skoli. Volio se potuci, a bogme i degeneka primiti.
Dvije curice su bile uzor djevojcica sa kojima se Fata ponosila
Vrijeme cini svoje, Hasan je za cijelu godinu dana dosao jedan-puta kuci. Ovg puta povede starijeg sina Ismeta sa sobom.
Linc je bio grad njihovog novog prebivalista. Daljina cini svoje. Rstavise se u braku Fata i Hasan. Fata osta radeci u veseraju. Hasan odvede i drugo musko dijete sa sobom. Na pakos svojoj Fati odvodi i drugo dvoje one dobre lijepe curice. Osta Fta u zalosti i tuzi. Nazna ona sva svoja majcina prava. Muzevi, nasi bosnjaci su ponekad svojeglavi, tvrdi i mnogo zele uciniti pakosti iz pustog inata. Nasao je Babo Hasn i novu ljubav. Za to je sve to ovako naopako krenulo. Fata osta danima placuci, lomeci svoje prste. Molila se Svevisnjeme. A sve sto ga Vis moli sve joj se cini veci jad na njenu dusu pada. Nije klonula duhom i saznanjem da ce njen stvoritelj uciniti svoju milost na njene molitve.
Jednog dana na cesti, na putu do svoje kuce, Fata ugleda starivcu zenu kako sjedi pored puta. Onu istu zenu koju je prije mnogo godina ugostila u svom novom domu. Onu zenu za koju je svoje darove godinama cuvala. Obradovana sae se. Sjede do zene. Zagrli je i poljubi kao da joj je najveci rod. Ova, zena mirom mirise. Cista je i uredna, ali bogme dobro ostarila. Pita Fata za nju i njeno dugo otsustvo iz njenog doma. Zena u radosti isprica svoj burni zivot, Veli, nasal sam srecu. Udala se za covjeka koji mi je pruzio svu radost. A ti, veli zena, ti se rastala od Hasana. Fatau protresose zmarci. Sva protrnu od glave do peta, na tu njenu primjedbu. Zena nastavi. Fato ti se nista ne brini tvoj Allah je uz svaku tvoju molitvu ucinio blagoslovenom. Ja znam da se ti svakim danom molis Allahu Stvoritelju neba i zemlje i svega na njoj i u njoj i jos vise sedam nebesa. Vidi, kako je ova zena ucevna, pomisli Fata. Blago njoj kada i ona vjeruje u Stvoritelja. Obu ze je radost o ovom saznanju.
Presijece njeno razmisljanje glas mirne starice koja govorase. Ne brini imat ces srecu. Imat ces radosti puno., Odrasti ce djeca. Znace oni za tvoju-majcinu ljubav. Docice ti kao ptici ponovno u gnijezdo tvoje. Pa upita kako joj je Ismet. Fata prenerazena od cuda kako ova starica tako dugo pamti ime Ismet, a ona je to ime njemu dala.
Jasam, veli ona imala brata Ismeta. Umro je u 19 toj godini svoje mladost. Rahmet njemu, A Fata podize ruke i za rahmet prouci dovu El’hamdulilahi. Zena se zahvali Fati na sijelu. Usta i podje. Fata usta, stade ispred nje. Rci mi gdje zivis, Koga imas? Upita fata.
Zena; Vidit cu te i pozvati u moj dom ako Bog drukcije ne odredi. Strpi se. Halalise se i rastadose. U dusi Fatinoj bije neki jaci damar. Damar koji raskida dusu, udara tako jako da odzvonjava u Fatinim usima. Ode zena a Fata osta dugo, dugo gledajuci za njome. Sva radosna da je vidjela ponovno. Uh’! veli ona sama sebi. Kuku meni ne pozvah je kuci i onako sam sama. Uh, kako mi to promace. U tom razmisljanju dobra zena zamace za cosak ulice.
Bili su to teski i preteski dani Faticini, ojadjenoj majci. Molila je Boga svakog dana. Namaz nije propustala. Nadala se u Svevisnjega i njegovu moc.
Tekli su dani. Ismet je uz oca rastao i pogolem momak bi. Gledajuci ga njegov stas i uzrast, razvijen svojom svakodnevnom neizostavnom gimnastikom izvi se u parvoga deliju.
Dodje Ismet u dodir sa onim ljudskim olosem koji ga stadose iskoristavati materijalno. Bio je Ismet mnogo naivan I neskvarn u dusi. Postenjacina na svoj nacin. Ismet se zaposlio u istu Firmu gdje i Babo- Hasan.
Malo tko koristi vidje od njegove dosta dobre plate. Drustvo je sve vise uzimalo maha da bi se docepali novaca. Stadose subotu i nedelju koristiti posjetom u Bec. Cilj ove posjete je bio da se dokopaju silinga pa makar i na najbezobrazniji i svirep nacin.
Sacekivali su starce i starice i od njih otimali novcanike i tasnice. Pare vadili dokumenta bacali u prve kante za smece. U tome su sada postali parvi maheri. Mijenalji su mjesta “napada” od prvog do 22 (Bercikla) opstine u Becu. Tramvaji su njihova omiljena setnja i bjezanija od inspektora, kontrole..

Jednog dana Ismetu ispade sreca. U samotnoj ulici skoro pustoj ugleda staricu mnogo lijepo obucenu. Sa divnom koznom tasnom. Donese odluku kao sargan kada napada da otme torbu jer u toj torbi “mora” biti hrpa Silinga. Pridje lukavo starici iza ledja. Trgnu torbicu i nasta bjezanija. Zena siknu kao guja.Vrisak se prosu do neba.Odjeknu cijela ulica od njenog povika. U pomoc, u pomoc! Imala je jak prodoran glas. Nasta trcanje. Odnekuda, dade se cijela grupa ljudi za Ispetom u potjeru. Ni sam nije znao odkuda toliki ljudi iza njega. Eto jedan mu je mlad i jak tu tik iz peta. Skoro ga stigao. Zadihani su obodvoica. Bjezi Ismet, bjezi i ne obazire se. Ali gonitelj je stalno iza njega. Ismet pomisljase da baci torbicu. “Kako za Boga da baci” a siguran je da u torbici ima dobra Silinga. Dosta za sigurno silinga a mozda I zlata, Ote mu se iz grla :Nedam,nedam I priteze torbicu uz grudi.Skupi svu snagu I nada u bijeg..
Brz je Ismet, ali ni gonitelj nije slabiji. Gonitelj vice na njemackom, koje Ismet poznaje tako dobro da mu ni rodjeni Austrianci ne vjeruju da nije rodjeni Beclija.Halt,Halt,police,police…… Halt!
Bogme se gone po dugo. Eto tu je sada u doku na Dunavu. Misli Ismet sta da radi. Zna on dobro da pliva. Pa da skokom se spasi u Dunav i prepliva nizvodno. Sta, pomiosli Ismet, ako ovaj gonitelj zna bolje plivati od mene, za sigurno ce me uhvatiti. U tom razmisljanju osjeti neki jak udarac po ledjima. Ono ruka gonitelja se spusti na njegov kozni kaput. Sva sreca ruka skliznu a Ismet poveca svoju snagu u bjezanju. Podaleko je trcao i vidi da gonitelja vise nema iza njega. Odahnu. Otvori tasnu. Bogme je imao pravo. Mnogo silinga je u toj torbici. On skupi snagu. Zadihan, tresuci se cijelim tijelom od bjezanja, Pokupi novce pa i onaj sitnes., Strapa u dzep za takve stvari specialno ugradjen. Nasmija se i otpuhnu sav radostan dobrom plijenu.
Baci torbu u Dunav. Nastavi laganim hodanjm pored Dunava. Istina za volju on je smisljeno prosarao nekoliko ulica da bi za svaki slucaj zametnuo trag goniteljima.
Nabio je kapu francuskinju dobro na glavu. Skinuo je soj kozni kaputic i prebacio ga preko ramena. Sve u cilju maskiranja.
Dosao je do druzine i ispricao im strasni slucaj gonitelja. Onaj je vikao na njemackom. Halt,Halt. Polic, police ali se, nismam obazirao na njegove povike kaze Ismet.
Mnogo pohvala od druzine dobi. Ni oni nijesu bez sicara, ali Ismet ih je kud I kamo usio. Sjedose i pocese prebojavati “zaradu”…Nastavit ce se ako Akllah drukcije ne odredi!

Uz Maksuz Selam. Nazdravlje citanje!
Hajji Safet Australia


 

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Prica broj 1

Esselamu Alejkum

 

Selam alejkum u zelji da sa zadovoljstvom procitas  moja  kazivanja  koja su zasnovana  na ISTINI  i Uzviseni Allah  mi je omogucio  da vam se ovim kazivanjem obracam. Od sada ce vise biti kazivanja jer kada "Kupim" 15.06.06 svoju 78-odmu, ako Allah drukcije ne odredi onda ce bit doasta toga zapisano jer sve sto je zapisano pamti se, a sto se pamti lahko se zaboravlja. Pa evo te prve Price BR  1.

 

Maho 

 

Zivi i radio  u Munichu  Njemacka. Dosao je iz Belgije. Ozenjen  i ima dvoje djece. Ucestvovao na spasavanju  Logora u Bileci u kome je  1941 godine bilo sabijeno sa svih strana od Gacka preko Fatnice Divina, Plane, Prijevora, Zauslja, Vucijeg dola, Grabova Dola, Dzeca i svih sela  pa i iz same carsije Bilecke. Sve se slilo u zidine Bileckog  logora. Vise od  21.000  dusa  a cetnici na Branjevini, brdu povise Bilece gdje mogu vidjeti i dijete kako carsijom  hoda. Sve se vidi kao da je na dlanu a dobra meta za gadjnje.  O logoru posebno kazivanje insalah nekada u buduce.

 

Maho je iskreni Mumin borac  za sva ljudska prava.

 

Zaposlio su u Fabrici....Tu je roadio 25 godina  bez uzimanja  godisnjeg odmora. Govorio je: "Meni je najljepse u krugu fabrike".

Svi su ga voljeli i postivali a napose njegov gazda Vlasnik fabrike. Mahu nije trebalo govoriti uradi ovo uradi to. Sam je vodio racuna o "svojoj" firmi. Svi su to znali i od njega su mnogi nasi sunarodnjaci prihvatili njegovo  ponasanje pa su zato mnogo  cijenjeni diljem   Germanije.

 

Maho je bio u prvom redu dobar Musliman-Vijernik. Klanjao je  namaze  i u fabrici. Niti se koga bojao niti se koga stidio. Uz njga su nekolicina pristajali od vremena do vremena   da u dzematu  namaze klanjali  tu u krugu fabike. Gazda, a i ostali odgovorni nikada nijesu prigovorili njima u vezi klanjanja  je r to nije  smetalo produktivnosti  u fabrici.

 

Tako, Maho dodje jedno jutro  za vrijeme dorucka, do svoga Gazde. Poznavali su se  skoro kao da su rod, Imali su jedan u drugoga neograniceno povjerenje.

Maho pokuca, udje u kancelariju. Vlasnik skoci na noge da pozdravi milog gosta. Rukova li se i za zdravlje se raspitali.

Gazda upita. "Sta mogu za tebe uraditi moj Maho, kad si mi tako nesto zabrinuto dosao".

"Moj dobri Gazda, Ja radim ovdje,kako i sam znas vec 25 godina,Racunam da je ovo dobra fabrika i tretirate nas radnike kao Hinsane. Hvala vam", odgovori  Maho skruseno tihim glasom.

Ja, navratio da zamolim da mi se dozvoli DVA mjeseca odmora. Hocu da idem na Hadz!"

 Kad Maho zavrsi  kazivanje, gazda se duboko zamisli,  uzdahnu pa ce Mahu." Maho,  nemoj sada da ides, imamo ugovore za isporuku nasih proizvoda, sve je spremno i svaki ranik nam treba. Idi drugi put kada u fabrici bude  manje posla."

Maho,samo sto ne proli suze pa kroz promukao glas odgovori  da ne moze drugi put jer je Hadz samo  u odredjeno vrijeme i u odredjene dane. A on je svoj nijet donio davno da ove godine podje na Hadz.

Opet gazda  ne shvati Mahov govor pa mu rece  da ide raditi a on ce o tome  da porazgovara sa liderima Fabrike. Maho uz svu ljudsku zahvalnost i Islamsku skrusenos pozdravi svoga gazdu uljudno kako to i dolikuje jednom Muslimanu. Izadje sa tihom Molitvom svome gospodaru Allahu  da mu pomogne u njegovom nijetu.

 

Dodje gazda sutra dan do  Maha pa mu saopsti da nece moci da mu da otsustvo jer su lideri donijeli odluku da "Moraju"  na vrijeme zavrsiti ugovore sa drugim firmama.

Maho, ponovno pokaza svoje Islamsko vaspitanje, uljudno mu se zahvali i nastavi da radi.

Sutra dan, Maho podje do direkcije i do personalnog sluzbenika, predade  mu zahtjev  za OTKAZ. "Personalac" sav u cudu, zacrveni se u licu, otvori sirom oci, pogleda u Maha koji je mirno,stalozeno i sabrano stajap pred njim.

Personalac ga upita:"Sta je ovo Maho?"  "Otkaz na posao, gospodine  Personalni."Zasto, Zasto, Maho"? Moram na Hadz, rece Maho" A kada je Hadz Maho?  Maho lahgano na tanane tihim skrusenim glasom objasni da je Hadz jedanputa godisnje i da je Hadz Bozija naredba za svakog Bozijeg roba  ....Maho do u detalje isprica Personalnom,  a  tu su bili jos i ostali sluzbenici koji saslusase Mahovo kazivanje.

 

Dobro gospodine Maho. Javit cu ti se sto brze mognem. Hvala Ahfidezen! Izgovori  Maho lahgano.Okrenu se i ode  da radi;

 

Maho na posao prihvati raditi kao da se nista nije ni dogodilo. Prostruji prica kroz  fabriku: "Maho dao otkaz na posao, Maho dao otkaz na posao. "  Svi posmatraju Maha ispod oka a niko se ne usudjuje da ga pita sta je zasto, otkaz tako nenadano. Vidi Maho da se sve nekako oko njega drukcije krec,Pokreti njegovih kolega radnika su usporeni, mlitavi, zalosni,  zabrinuti i tuzni..

 Sutradan Maho bi pozvan do Direkcije.  Tamo u holeyu bi mnogo naroda. Neki sjede mneki stoje.  Ko djoja  svi su zaposlenii svak nesto radi. Maho lahganim korakom udje u prostoriju. laganim govorm pozdravi sve prisutne. Neki odgovor prihvatise glasno neki sa punom tugom u grlu otpozdravise 
Mahu uljudno.

Pridje  u Vlasnik fabrike. : Bez uvertire obrati se on svome Mahu dirktno: "Maho, podnio si ostavku na posao. Trazio si od mene da ti odobrim dva mjeseca. Nijesam shvatio vaznost, vrijednost tvoje odluke za taj Hadz. Znam Sta  i koliko je to tebi vazno. Uz sve uvazavanje i svu nadu da ti Hadz uspije u radosti Ja sam donio odluku da ti se otkaz ne uvazi.,."

 

Pogleda  se:  Maho   ojadjeno  u  licu  tuzno,pretuzno ,svi u holu oborise poglede k' zemlji kao da glavu saginju gospodaru Sudnjega dana  moleci ga da se situacija zavrsi sretno., gazda sa velikim osmjehom na vedrom , i  veselom  licu pridje do Maha, zagrli ga objema rukama, privi ga na svoje grudi pa nastav..."dragi nas Maho, nema otkaza za tebe  ali svi ovi prisutni su samnom saglasni da ti damo  ako treba i tri mjeseca placenog odmora. da ti obavis svoj Hadz svoju svetu duznos svoju petu Boziju Zapovjed  i  nastavi, Maho nijesam ja mnogo znao koliko je to tebi sveto i koliko je to tebi drago. Sretan sam da ti prvi cestitam na odlazku na Hadz." Nasta zamor, nasta komesanje u Holu, prilaze Mahu sa suzama u ocima njemu cestitaju odlazak uz sve zelje da ga Bog cuva i da ga Bog dragi vrati u njihovo drustvo.

 

Maho sav radostan od srece stade  na sred Hola pa sa skrusenoscu pogledom uprtim prema stropu zahvali tiho svome dragom Allahu. Sabrano i dostojanstveno izgovori Kelemisehadet na sav glas, Prevede to na cisti njemacki, koga je Maho i te kako savladao,  da je po nekada i same"svabe" ispravljao u govoru.

Uskliknu glasno Allahu Ekber! Allahu Ekber, Allahu ekber!

 

Okrenu se i ode  do svog radnog mjesta da za taj dan obavi svoj  odredjeni posao, pospremi sve oko radnog mjesta. Predade radno mjesto novom radniku, zeleci mu dobar uspjeh i sretan rad.

 

Po zavrsetku posla, Maho podje  do kapije noseci vrlo malo svojih licnih stvari. Iznenadjenje je bilo pred samom kapjiom. Ljudi postojeni sve jedan do durugoga kao da su vojnic, kako to samo Scvabo zna da dostojanstveno ucini. Poce grljenje ljubljenje i zazelise svi od reda Mahu sretan odlazak na Hadz. Mnogi su prvi put culi za tu svetu rijec Hadz. Raspitivali se da o tome sto vise saznaju. Upoznati  jos su vise i srdacnije sad Mahu od reda svi svu srecu zazeljeli.

 

Portir, na portirnici pritisnu dugme sirene kao da fabrka gori; To on isvog Kammmmaaarata ispracaju i daju znak svima ostalima u Fabrici da Maho prelazi Kapiju fabrike  na Hairli put  na Hadz.

 

Pri izlaku, bas kada je zakoracio da predje kapiju gazda-vlasnik pozva Maha. "Maho, molim te prenesi selam tvome Muhammedu (s.a.v.) od mene i mog personala. " Mahu srce zadrhta i prvi  put ustuknu korak nazad u nedoumici kako on Maho,radnik,vjernik da preda selam svome ,. Bozijem poslaniku  od jednog nevjernika.

Zastade i po svom dobrom obicaju skruseno rece Thankishen, Thankishen. Okrenu se i ode.

 

Stigao maho do Mekke. Obisao teavrt 7 puta oko Cabe. Klanjoao dva rekata za dobrodoslicu sebi i radosti da je tu u Mekki za koju je samo sanjati mogao. Klanja Maho jos dva posebna rekata. Zanesen u namazu zahvali se Allahu na dobroti,  zahvali mu se na dugu zivotu, zahvali mu se za svu proslost i buducnos. On misljase da je on najsretniji hinsan dunjaluka. U svojoj molitvi obratio se on i za sve svoje  drgare, radnike, za direktora, a pri pomisli na njega zadrhta mu srce  kad zna da mora predati selam Muhammedu s,a.w. No, uzeta obaveza je dzaiz,  zna to on dobro da selam poslat je veliki dug onome tko je prihvatio prenijeti selam do onoga kome je selam upucn.  Ovoga puta on dobro zna da je selam iskren i upucen je najvecem stvorenju najdostojanstvenijem Hinsanu svih svjetova,  poslaniku Muhammedu s.a.w.  Radostan, a ituzan, sve se to u njegovim grudima komesalo, lomilo i preplitalo kako da obavesu ucini.

Dani prolaze na hadzu, molitva se obavlja  svakim dfanom i nocu. Maho sav predan svome nijetu  blagosiva i zahvaljuje  Allahu na najvecoj milosti koju mu je Allah podario da dodje na Hadz i to sa puno radosti i punim veseljem.

 

Dolazi dan polaska u Medinu. Tamo je mezar voljenika i Allahovog Miljenika  tamo je mezar mog ,Muhhameda mog,  pejgambera. Oh, kolkjo je radosti u dusi Mahovoj,koliko je puta uzdahnuo cekajuci minut kada ce stati pred svoga  Pejgambera ucitelja svih naroda. Vjesnika Islama. Ih, kako ce docekati, i hoce li to docekati jer mu se cini da ce mu od radosti grudi prepuknuti  da je on "Hadzdzija" i to ptavi, nema vise tu sale.On je tu,Ustine se da osjeti da je on bas tu na Hadzu. Probudjen kao iz  sna  osvoje zamisljenosti trgne se pa opet cini sedzdu svome gosspodaru. Sav radostan sav ushicen hrli on na svetom putu do Medine.Prolaze minute. Dolazi Medina aeport. Sletanje. Izlazak iz aviona.Sjedanje u autobus koji ceka svoje posjetioce da ih vozi doMedine grada do dzamije Poslanikove.

Radosno ulazi sa grupom zemljaka. Molitva, sedzda, rados a bogme i suze potekose u znak zahvalnosti svome gospodaru.

 

Sutradan odluci njegova grupa pohoditi Muhamedovo mjesto pocivanja.

Korak po korak, guzva je velika, polahko ali sigurno prilazi se Mezaru Pslanika s.a.w.

Eto, jos desetak koraka, jos samo malo pa ce biti licem ulice sa svojim voljenim Pejgamberom. Zamislja Maho svoje vidjenje, Njga Muhameda i njegovo  obracanje naj uzvisenijem bicu dunjaluka svome Pejgamberu. Vidi, pa on stoji pored mezara.  Ljudi oko njega predaju selame od prijatelje, rodbine oceva, majki i sestara. On, zanijemio...Tresnu glavom i izgovori Bismilu. Dodje radosna misao da govori ono sto je  cijelog zivota krio u grudnom   kosu  da preda selam voljeniku  Allahovim.  Eto ga tu stoji i to je stvarnost.   Podize ruke prema nebu.  Obraca mu se skruseno dostojansveno njegovoj vrlini skrusenog Mumina-Muslimana. Kao da vidi Muhammeda, kao da ga osjeca pored sebe. Govori mu sta  je sve nanijetio da mu kaze. A on Muhammed ga slusa, slusa, jes on to sve vidi svojim ocima cuje usima  a on je tu pored Poslanika koji mu je drazi od svega na svijeti, koji mu je drazi i od njegova vlastitog zivota. Vidi Maho da Muhammed.s.a.w. to osjeca vidi  vibraciju svoga srca kako radosno igra pri svakoj izgovorenoj rijeci. Kada spomene ime Muhmmed   s.a.w  sa njegovog lica kapnu krupne velike suze, suze koje je cuvao za svoga Poslanika, svoga Pejgambera, svog voljenog Muhammeda  s.a.w , Eto tu je.  Misli se jeli sta zaboravi. Cini mu se da ga Muhammed podsjeti o ostalim selamima.  Na njegovoj kozi najezi se svaka dlaka o pomisli  kako da kaze, Muhmmedu da su ga poselamili; Iz njegove fabrike Gazda,  radnici  fabrike a posebnim znakom  mog dolaska k tebi dat je znak i ostalim  radnicima  koji se pridruzise u selamu. Eto, Muhammede, donosim selame od Muslimana a i krscana  iz  moje  fabrike. Oprpsti. Selam.

Skruseno kako je to samo njemu, Mahu dostojanstveno, poce: "O, Bozi Poslanice, o, voljeni Pejgambere, o Muhammede, donosim ti SELAMMMME, od gazde. Selam od Franca,Selam od,....selam od...  i selam od Portira  na portirnici.  On uz selam posla zvizduk  fabricke sirene  nadajuci se da ces je cuti i razumiti  sve te selame.  Prouci dovu, a suze lipte li lipte niz njegovo blazeno lice.

Nasta  potiskivnje grupe  koja je kao rijeka nadolazila da se poklone Muhmmedu  s.a.w.

Izadje Maho iz  Harema, iz Muhammeda s.a.w  dzamije. zajapuren u licu oblivenim suzama.Krenu Maho do svog hotela  da umorno tijelo spusti u krevet i da se odmori..

 

Vracajuci se kuci sav radostan ucio je dove sve koje je znao.Zahvaljivao Allahu na daru.

 

Treci dan povratka iz Mekke  sa Hadza, ode Maho do Fabrike, Ulazeci u Fabriku  pocela je rados od kapije. Sirenom tri puta yuuu, ttuuu,ttuuu, objavi dolazak Mahov.

Grljenje pozdravljanje, rukovanje ne prestaje. Pred Maha dodje i Vlasnik Fabrike; Zurnim korakom prilazi a radnici se razmakose da bi Gazda stigao komotno do Maha. Zagrli ga a kod obadvoice suze oblise  radujuci se susretu jedni sa drugima.

Dobro nam dosao Maho, rece gazda. Predadeli nase selame Nasem Muhammedu s.a.w. Maho jah,Jesam, dakako bola nego predadoh.

Gazda O,Maho, neka si blagosloven ti i tvoj Hadz, rados dijeli sa nama. Ja sam, a i mnogi tvoji drugovi, primismo uzvisenu vjeru Islam nama na srecu a tebi na Radost. Hvala Allahu  da nam dade tebe  da nas uputis  na  hairli put.  Maho, zastade a stade mu dah u grlu. Zacvili kao nikada u zivotu i poce grliti sve one koj primise Islam.Oni mu detalje ispricase kako se to dogodilo i sta im bi da se Islama prihvate.

U toj fabrici nema vise kradje, nema izostajanja sa posla, nema cuvara od kase kada se petkom place isplacuju.  Blagajnik je  sada  Muslima i slobodno drzi blagajnu otvoreno. Nema  vis straha u cijeloj fabrici da ce neko zabusavati.  Da ce nesto lose uraditi,,,

 

U nastavku ove price kada dobijem vise detalja od mog rodjaka  Maha (kome je punime Mahmut  Avdic, sin Arifa iz Krivace...)

Selamim vas. Hadzija Safet  i supruga  Fatima iz lijepe prelijepe sretne Australije.