4

4. DŽAMIJA U POLJU

U polju ispod Bileće nalaze se ruševine jedne stare džamije za koju se priča da je zadužbina Hasan-paše Predojevića, po predanju jedinog poznatog i velikog vakifa Bileće i cijele okoline. U pristupačnim izvorima Hasan-paša se ne spominje kao vakif ove džamije, pa se zato, kod ispitivanja njene prošlosti moramo osloniti na narodnu predaju. Ako je predanje tacno, a sve govori da jeste, onda je ova dzamije sagradjena prije 1572 godine i ubraja se medju nekoliko najstarijih dzamija u Hercegovini. Podignuta je na lokalitetu Plitine, kod sela Grabovice. Kvadratnog je tlocrta sa dogradjenim sofama (trijem) koja od sjeverne strane zatvara zid. Bila je pokrivena cetverostresnim krovom pod plocom. Vide joj se jos dijelovi zidova i cetvrtasta kamena munara kvadratnog tlocrta. U ljuteo1906 je temeljito opravljena pa je na 14 septembra ove godine u njoj dzuma klanjana (16. Bosnjak, Sarajevo, 1906, br. 39.) Bila je u dobrom stanju sve do 1941 godine i u njoj su bilecki imami klanjali ponekad dzumu. Prestala je konacno raditi 1928 godine. Na Maslenom dolu kod ove dzamije priredjivan je do 1940 godine Gajretov teferic na kome su uz zabavni program i drzanje predavanja prikupljani prilozi za kulturno-prosvjetno drustvo Gajret i za opravljanje dzamija i ogradivanje harema u Bileci i okolini (17). Dzamija je srusena u toku proslog rata. Upisana je u gr.ul.k.o Bileca br. 654, kat.cest.525 i zaprema 100m2 povrsine. U gruntovnim knjigama je upisano da je rjesenjem Zavoda za zastitu spomenika SR BiH broj 584/52 od 11jula 1952 registrirana kao spomenik kulture i da stoji pod zastitom drzave. Kod dzamije se nalazi groblje (mezari), u kome su svi stari nisani unisteni, i rusevine napustene catrnje.

Osnivac ove dzamije a mozda i one stare u gradu je Gazi Deli Hasan paša Predojević koji je rodom iz bileckih Rudina On je kao adzami-oglan odveden u Istambul gdje je na carskom dvoru odgojen, primio islam, dobio ime Hasan i dotjerao do polozaja cakirdzibase (starjesine svih sokolara i njihovih zapovjednika na dvoru sultana). Za vlade Murata III (1574-1595) imenovan je sandzakbegom u Segedinu i tu ostao do 1591 kada je imenovan beglerbegom u Bosni. Cim je dosao u Bosnu odmah je poveo vojnu u Sisak, ali ga nije uspio zauzeti. Nakon toga je udario na Bihac i osvojio ga 19 juna1592 s vise okolnih gradova. Zatim je skupio vojsku i s njom kod Petrinje presao reko rijeke Kupe u Hrvatsku . U bitci pod Siskom 22 juna 1593 sudario se s nadmocnijom vojskom Nikole Zrinjskog i nasao smrt u Valovima Kupe sa jos trojicom sandzakbega i 7000 vojnika. (18)

Basagic za nj kaze da je zasluzan i da je bio veliki i nustrasiv junak. U Istambul je dosao s Dervis-pasom Bajezidagicem iz Mostara i snjim se na drzavni trosak skolovao i dotjerao do pase. Evlija Celebija zove Hasan-pasu Dusen, Basagic, po jenom turskom zapisu, Predojevic iStojanovic, po drugom zapisu, Klobucaric, po gradu Klobuku u Hercegovini. Turski historicari ga zovu Hersekli (Hercegovac) i Deli Hasan-pasa. (19)
Neki anonimus iz Bosne napisao je jedan panegirik na turskom u 28/14 stihova u slavu Hasan-pase Predojevica. (20). Ovaj hvalospjev se nalazio u privatnoj kolekciji rukopisa Osmana Sokolovica, koja je sada vlasnistvo Gazi Huservbegove biblioteke. Muhamed Enveri Kadic prepisao je iz originala ovaj hvalospjev i donio ga u svojoj Kronici.

Sacuvalo se devet Hasan-pasinih pisama koje je on pisao Pavlu Bridovicu u Dubrovnik. Bridovic je bio turski spijun i slao izvjestaje Hasan-pasi o prilikama u Austriji, a ovaj ih je proslijedjivao Porti. Prvo pismo je datirano sa 27 maja i posljednje sa 4 augusta 1573 godine. Pisma su slana u Dubrovnik iz: Ljubomora, Vidovskog (Stoca?), Dara, Nevesinja, Gacka (2) i Cemerna (3). Zanimljivo je ovdje istaknuti da Hasan-paša u cetvrtom pismu naziva sebe hercegovackim i crnogorskim pasom. Iz pisama jos saznajemo da ih je u Dubrovnik slao po nekom Memi-hodzi, iz Ljubomira Behram cehaji (iz Nevesinja i Redzep causu iz Cemerna). (21)

Džamija u Polju

Drugo predanje kaze da je Hasan-pasa rodom iz Bileckih Rudina, da je za vlade Mehmeda II Fatiha (1451-1481) odveden kao dijete u Istambul, gdje je odgajan i da je nakon primanja islama dobio ime Imsir. Ovo je predanje bez osnova, jer se zna da je Hasan-pasa rodjen i zivio u 16 stoljecu. Za nj se prica jos i ovo: Kad su ga turske vlasti sa ostalom odabranom djecom dovele u Istambul, sultan je naredio da i sjednu za veceru i da im svima daju duge kasike, cime je zelio ispitati njihovu dosjetljivost i snalazljivost. Predojevic se odmah snasao i poceo davati hranu iz svoje kasike onome koji je nasuprot njemu sjedio, a ovaj opet njemu. Prica se da je ovim zadivio Sultana i ostale. (22)

Trece predanje opet kaze da je Hasan-pasa rodjen u Prijevoru kod Bilece i da je imao bogatog strica kneza Predojevica koji je imao sest sinova. Kad su turske vlasti u ovom kraju kupile djecu u adzami-oglane, on im je dao jedinka bratica, zbog cega ga je njegova majka stalno klela. Djecak se u Isanbulu skolovao i pokazao ostrouman poput Mehmed-pase Sokolovica. Tamo je primio islam, dobio ime Hasan i u zvanju napredovao do vezira. Nakon vise godina dosao je kao vezir s vojskom u Bilecu, i vidio se s majkom. Kad mu je ona ispricala sta mu je stric uradio on ga je dao kamenovati i to se mjesto zove "Gomila", na koju stari svijet i danas, kada pokraj nje prolazi, baci kamenje. Hasan-paša je u prijevoru sagradio crkvu svojoj majci, a u Bileci sebi dzamiju. Prica se da se negdje na zidu crkve nalazi uklesan polumjesec i zvijezda.

Prijevor je udaljen od Bilece oko cetiri kilometra i nalazi se nedaleko od magristrale koja vodi za Planu i Gacko. Ovdje se vide rusevine stare crkve, koja je medju ovdasnjim svijetom poznata pod imenom Predojevica crkva. Za nju se prica da ju je sagradio Hasan-pasa Predojevic svojoj majci, koja nije htijela preci na islam. Upisana je u gr.ul.k.o. Zaušje broj 216, kat.cest.430/5 u vlasnistvu je Srpske pravoslavne crkvene opcine u Bileci. Uz crkvu se nalazi i catrnja koja je takogdje Predojevica zaduzbina. Ona je i danas u potpuno ispravnom stanju i suvlasnistvo je cetredeset osam lica iz ovog kraja. Upisana je u gr.ul.k.o Zaušje broj 108, kat cest443/3. (23).

Iz jedne narodne pjesme, koja je pribjeljezena u bileckom kraju, saznajemo, da je Hasan-paši, prije nego je odveden u Istanbul, bilo ime Nenad. Upjesmi se kaze da je on kad se obogatio i postao pasa, dosao u Bilecu i ovdje sagradio crkvu majci, a sebi dzamiju. O tome govore slijedeci zavrsni stihovi ove pjesme:

Odma paša dobavi majstore
Pa počeše gradit zadužbine
Majka crkvu a sin joj džamiju
U Bileću selu malenome
I danas se u pjesmama pjeva(24)

5. KARAVASARAJ, TURBE I ČATRNJA

Pored dzamije Hasan-pasa je u Bileci sagradio i jedan karavansaraj, u kome su odjedali trgovci i putnici namjernici. Do karavansaraja on je podigao veliku catrnju i grobnicu (turbe) za svoje rodjake. Ne zna se gdje je karavansaraj bio lociran, i kada je prestao raditi i kada je strusen. M. Dinic kaze za Hasan-pasu da je rodjen u Bileci od oca krscanina, da se prezivao Prodovic i da je upravljao Hercegovinom i Crnom Gorom. (25)

Hasan-pasa je u svojoj zakladnici, koja je zagubljena, odredio da se prihodi od karavansaraja i drugih nekretnina trose za izdrzavanje njegovih zaduzbina u Bileci. On je ovdje uvakufio velike posjede koji su se koncem proslog stoljeca sastojali iz sljedeceg: dvije magaze, osam parcela na lokalitetima: Diljak, Masleni do i Plitine, koje zapremaju 49110 m2 povrsine. Osim toga, u gradu i polju uvakufio je pet grobalja (mezarluka), koji zapremaju 27000 m2 povrsine. (26) Jedno groblje zvalo se Sehitluci, a taj naziv je, kako se prica, dobilo zbog sledeceg: Nekog Jusufovica su preklali Crnogorci kada je pokusao da spasi svoju kcerku koju su mu oni bili ukrali i sa sobom poveli. Prica se da je on preklana grla trcao i gdje je mrtav pao tu je sahranjen. Ovo je groblje ekshumirano i na njemu je podignut spomenik palim borcima 1941 do 1945 godine. Sva groblja u gradu su nacionalizovana i na njima su izgradjene javne i stambene zrade ili su pretvorena u parkove. Svi nisani u njim, kojih je nekad bilo mnogo unisteni su.

Prihodi vakufa dzamije u Bileci iznosili su 1889 godine 510 forinti. Odatle kojih su se davale place dvojici imama i dvojici mujezina, a ostatak je trosen na rasvjetu i opravke dzamije. Ovaj podatak jasno govori da su u Bileci 1889 radile dvije dzamije. Prihodi ovog vakufa iznolsili su 1913 godine 379, a rashodi 354 krune. Iz prihoda se davala placa imamu i mujezinu, a ostatak je trosen ona opravke dzamije. (27).

Na temelju svega izlozenog moze se zakljuciti da je Hasan-pasa bio jedan od privih ljudi iz bileckog kraja koji je presao na islam i koji se vlastitim trudom i sposobnoscu popeo do najvisih polozaja u ondasnjoj turskoj upravi. Jos ziva narodna predanja kazuju da je on bio prvi i jedini poznati vakif koji je u Bileci i okolini podizao zaduzbine i uvakufljavao nekretnini za njigovo izdrzavanje . Zato mi sve bilecke vakufe pripisujemo njemu premda to u gruntovnim knjigama i drugim pristupacnim izvorima nije nigdje upisano. Njemu se ima jos zahvaliti da se islam u ovom dijelu Hercegovine ucvrstio i do nasih dana odrzao. On je za Bilecu bio isto sto i Osman-pasa Resulbegovic za Trebinje i Mehmedbeg Karadjoz za Mostar.

Godine 1873. sagradje je u Bileci konak sa12 prostorija u koji su smjesteni sud, posta i druge ustanove. Izgradnja ove zgrade stajala je 39.527 grosa a sva ova stredstva dali su domaci stanovnici i sluzbenici.(28). U ovoj zgradi su danas smjesteni kancelarije sekretarijata unutrasnjih poslova.

Iz jednog djelomicno sacuvanog popisa (defter) terazija, curcija i cebedzija (nedostaje popis curcija) saznajemo da je u ponedeljak 25. dzumada I 1168. (13. aprila 1755) odrzano u Mustaru svecano promovisanje kalfi spomenutih zanata u majstore iz cijele Hercegovine. Medju 1501 majstor terzija, upisano ih je i pet iz Bilece. Na temelju ovih podataka moze se ustvrditi da su u Bileci polovinom 18. stoljeca zivjele i radile sljedece terzije: Ahmed, sin Arslanov, Mehmed, sin Becirov, i Ahmed, Osman i Omer, sinovi Imsira Musica.(29).

Za vrijeme austrougarske uprave u Bileci je osnovana muslimnska citaonica (kiraethana), a za stare Jugoslavije pododbor kulturno-prosvjetnog drustva Gajret. Clanovi ovih drustava mnogo su radili na kulturno-prosvjetnom uzdizanju muslimana ovog kraja i skolovanju njihove omladine.

Bileca je od austrougarske okupacije 1878. godine do danas dala mnogo fakultetski orazovanih muslimana svih profila. Mi ovdje iz starije generacije spominjemo samo trojicu: hadzi Saliha ef. Kresu, Osmana Nuri Hadzica i dra Hamdiju Kapidzica. Kreso (1821-1899) bio je mudris uMostaru, Nevesinju, Pocitelju, Stocu i Sarajevu, a Hadzic (1869-1937) i Kapidzic (1904-1974) bili su nasi istaknuti naucni radnici. (30)

U Bileci i zaseocima koji joj gravitiraju zivjele su sljedece muslimanske porodice: Alijagici, Arnautovici, Arslanagici, Avdici, Babovici, Barakovici, Basici, Becovici, Brkovici, Came, Catovici, Corici, Drljevici, Hadzici, Hajrovici, Hebibi, Idrizi, Isovici, Jaganjci, Jusovici, Kapidzici, Kovaci, Krese, Kurtovici, Kusturice, Mihnici, MUjacici, Musici, Mustovici, Nakicevici, Ovcine, Pervani, Pizovici, Popovici, Predojevici, Priganice, Rebici, Selimovici, Sakambeti, Shehovici, Shukuri, Telarevici, Vilici i Zilici. Z Mihnice, Popovice i Predojevice se zna da su do turske okupacije bile krscanske porodice. Sinana Popovic i Hasan Predojevic zivjeli su u Bileci u drugoj polovini 16, a Ibrahim Mihnic u prvoj polovini 17. stoljeca. Nije poznato kako je tekla islamizacija u ovom dijelu Heregovine i ko je sve i zasto prelazio na Islam.

Za vise bileckih muslimanskih porodica se zna da su 1687. ovdje doselile iz Herceg-Novog, Risna i drugih priorskih gradova kada su ih Mlecani od Turaka konacno od osvojili. Neke porodice su doselile iz okolnih sela: Zauslja, Rudina, Mirusa, Podosoja, Plane, Dzeca, Fatnice, Bijeljanja i drugih.(31). Nekim porodicama, odnosno njihovim zasluznim clanovima, nalazimo spomen u narodnim pjesmama:
                                    Od Bileće Ahmeta Hadžića
                                    Od Rudina Šobota Avdića
                                    A od Džeča Ćatović Žećira.(32)

U Cepelici su zivjeli Hajdarhodzici, i Hajdarovici koji su ovdje doselili iz Herceg-Novog. Na rijeci Cepelici, pritoci Trebisnjice, sagradjen je za turske vladavine jedan kameni most i han. U Mirlovicima su zivjeli Mujezini, a u Mirusama Kapidzici i Mujacici.(33). Danas u ovim mjestima ne zivi niko od muslimana.